Stari Labuništani su živjeli od svog rada. U brojnim porodicama, obaveze su se dijelile još večer prije. Glava kuće određivao je ko će šta raditi narednog dana: neko da se brine o stoci, neko da donese drva, neko da ide na pijacu. Dio članova je bio na zarađivanju i na taj način doprinosili su izdržavanju porodice.
Jedna od najvećih vrijednosti mudrosti starih Labuništana je njihova trajnost. Nešto što su nekada rekli u jednoj kratkoj rečenici, sa samo nekoliko riječi, i danas zvuči kao da je izgovoreno juče i kao da se odnosi upravo na nas.
Koliko nas ih je smatralo bliskim ljudima, prijateljima sa kojima smo pili kafu i vodili obične, svakodnevne razgovore. Bili su pristupačni, znali su da saslušaju i pošale se. Ali čim bi došli do neke odgovorne funkcije, počeli su se ponašati tako da smo se pitali da li su to isti ljudi.
Stari Labuništani su živjeli u velikim porodičnim zajednicama. Pod jednim krovom okupljalo se više generacija, dijelio se hljeb i zajednički se nosile brige kuće.
Iako stari Labuništani često nisu imali priliku za školovanje, mnogo su cijenili znanje i obrazovanje. Život ih je rano usmjeravao na rad, a mnoge i na zaradu. Zato su željeli da njihova djeca nastave školovanje i dobiju mogućnosti koje su njima bile uskraćene.
Zanimljivo je da riječ „muabet“ potiče od arapske riječi *mahabba* (محبة), što znači ljubav, naklonost i privrženost. Kroz turski jezik, gdje *muhabbet* označava i ljubav i prijatan razgovor, ova riječ je postala dio naše svakodnevice.
Iz serijala „Mudrosti starih Labuništana“
Stari labuništani su se uglavnom trudili da sve što su zaradili za život i sve čime su hranili svoje porodice bude stečeno na dozvoljen i pošten način — drugim riječima, zarađeno znojem. Posebno se pazilo da zarada bude časna.
Svako selo je oduvijek imalo ljude čiji se glavni posao činio da se bave životima drugih. A kad nisu imali šta da prepričaju, znali su i da izmisle, samo da im dan ne prođe bez tuđeg imena na usnama.
Ova priča odnosi se na noviju generaciju Labuništana i na vrijeme kada su, uvođenjem višestranačkog sistema, izbori i predizborne kampanje postali dio svakodnevnice i u našem selu.
Lako je birati i odlučivati kada neko drugi snosi posljedice izbora.
Stari Labuništani, pored toga što su bili poznati kao dobri majstori, bili su poznati i po svojim zanatima. Zanatske radionice nisu bile samo mjesta za rad i zaradu, već su često bile mjesta okupljanja, razgovora i druženja.
Tradicionalna radnička praksa među starim stanovnicima Labuništa ima duboke i daleke korijene. Još od vremena koje se pamti i prenosi, među stanovnicima Labuništa bilo je onih koji su odlazili daleko od svojih domova i porodica u potrazi za poslom i boljim životom.
Kad umrem, ne želim da pravite velike ceremonije oko mene, niti da mi mnogo učite Jasin i hatme. Samo jednu stvar želim da vam ostavim u amanet...
Kada se čuje da je neko obolio, a posebno ako je riječ o teškoj bolesti, rijetko ko ostaje ravnodušan. Srodnici, prijatelji, komšije i poznanici idu da ga posjete i požele mu brzo ozdravljenje.
Kada je riječ o izgradnji puta, škole, džamije, crkve, česme, mosta ili neke druge dobrote, ljudi su se udruživali i, svako prema svojim mogućnostima, učestvovali u zajedničkoj akciji.
Stari Labuništani nisu imali priliku za visoko obrazovanje. Život ih je rano usmjeravao prema radu, umjesto prema školskim klupama. Međutim, među njima su bili ljudi s prirodnim intelektom, bistrim umom i životnom mudrošću od kojih se moglo mnogo naučiti.
Stari Labuništani nisu lako i naglo sudili o čovjeku kojeg nisu dobro poznavali, niti su gradili svoje mišljenje o drugima na osnovu tuđih riječi i prepričavanja. Znali su da svaka ispričana priča nije potpuna istina i da se čovjek najbolje upoznaje kroz lični odnos i neposredno iskustvo.
Stari Labuništani su znali sa jednom kratkom i duhovitom rečenicom reći više nego što ponekad mogu objasniti čitave stranice. Njihove priče bile su rođene iz životnog iskustva, svakodnevnih muka i pažljivog posmatranja ljudi. Iza šale često se krije ozbiljna istina, a iza jednostavnih riječi — duboka životna pouka.
Stari Labunišćani su umjeli kroz šalu i dosjetke reći velike istine. Zato je i ova izreka za Adža Jašara ostala da živi među narodom kao simbolična poruka da kada podrška izostane tamo gdje je najviše očekujemo, tada i najbolje namjere i najveći napori teško mogu uspjeti.
Muhamed Husrev (Ajdinlar) rođen je u selu Labuništa, blizu Struge, današnja Make...
Sa dubokom tugom objavljujemo vijest o smrti dr Minura Memišoskog, cijenjenog st...
Prodaje se kuća u Labuništu, mjesto Krasta, sa vlasničkim listom! Površina kuće ...
Tokom izleta u području Labuniških bačila, mještanin Ersan Zendeloski naišao je ...
Glavna tema sastanka bila su dva ozbiljna problema koja, prema prisutnima, negat...
Veliki uspjeh za Labuništa i mlade talente iz našeg kraja. Ejlem Bekiroska, učen...
26. i 27. decembra 2026. godine, u sportskoj sali u Labuništu, održat će se huma...
Povodom 22. novembra – Dana albanskog pisma, OŠ „Murat Labunishti“ organizovala ...
Porodica Halidović decenijama je prepoznata kao jedan od velikih dobrotvora i pr...
Večeras, u prostorijama nekadašnjeg „Ikre“ u Labuništu, održano je izvlačenje na...
Večeras, sa početkom u 20:00 sati, u prostorijama bivšeg „Ikre“ u Labuništu, bić...
Stari Labuništani su živjeli od svog rada. U brojnim porodicama, obaveze su se d...
OOU „Murat Labunishti“ - Labuništa objavljuje poziv za izbor učesnika u okviru E...
Visoko minare, osvjetljeno sa svih strana, privlači poglede iz različitih dijelo...