Analiza: Svi raspravljaju o nacionalnosti Muhameda Husreva, ali zaboravljaju njegov doprinos

Muhamed Husrev (Ajdinlar) rođen je u selu Labuništa, blizu Struge, današnja Makedonija. Potječe iz albanske porodice, a njegov otac bio je Numan Efendi. Osnovno obrazovanje završio je u svom selu, nakon čega je učio godinu i po u Ohridu i Tirani. Godine 1910. otišao je u Istanbul, gdje se upisao u medresu Učbaš u Karagumruku. Tamo je pohađao predavanja kod učitelja poput Rebi Moje, Kastamonulu Ahmed Efendije, Tavaslı Hafiz Hasana i İzmirli Ismail Haki. Kasnije se upisao u medresu Sulejmanije i 1919. diplomirao na odsjeku za tumačenje Kur'ana i hadisa. Potom je imenovan za nastavnika u medresi İbtida-i Haric, gdje je predavao arapski jezik.

Nakon ukidanja medresa i titule "dersjam" uspostavom Republike, Husrev Hodža nastavio svoj rad dobrovoljno. No, zbog pritisaka, napustio je zemlju s izgovorom da će se vratiti u svoje rodno mjesto, i 1936. preselio se u Medinu. Ipak, zbog zdravstvenih problema svoje porodice, vratio se u Istanbul godinu dana kasnije. Uprkos svim pritiscima, nastavio je držati predavanja. Husrev Hodža je također povremeno držao hutbe (propovijedi) u džamijama Hodžapaša i Džamialti. Njegova odlučnost da održava vjersko obrazovanje i govori istinu pamti se kroz mnoge priče i anegdote. Po otvaranju Istanbulskog imam-hatip školu predavao je tamo oko dvije godine. Preminuo je 23. aprila 1953. godine u Istanbulu i sahranjen je na groblju Sakızagač u Edirnekapi.

Više od trideset godina, bez prestanka, držao je predavanja u džamiji Fatih i u svom domu za učenike različitih nivoa. Husrev Hodža smatrao je obrazovanje učenika kao oblik obožavanja. Prema pričama njegovog učenika Jašara Tunagura, kada se njegova bolest pogoršala i vid mu se smanjio, predloženo mu je da prekine predavanja. Ipak, izrazio je žaljenje što nije uspio to sam odlučiti, tražeći oprost od Boga, a tri dana kasnije je preminuo. Posebno u periodu od 1940. do 1950. godine, kada su vjerski život i obrazovanje bili pod jakim pritiskom, Husrev Hodža je s velikom hrabrošću nastavio svoje učenje, pomažući u održavanju vjerskog života i obrazovanju vrijednih učenika. Neki od njegovih učenika su Salih Šeref, Abdulhalim Akkul, Husein Karagozoglu, Mahmut Bajram, zamjenik direktora Direkcije za vjerska pitanja Jašar Tunagur, bivši muftija Akdagmadena Sadik Fidanči i inženjer H. Ismail Turan.

Husrev Hodža potpuno se posvetio svojim uvjerenjima i borbi za njih, bez traženja materijalne koristi ili slave. U predgovoru svog djela „Risaletul-Mevahibil-Ilahije“ napisao je da je knjigu napisao u teškim vremenima. Njegov učenik Mustafa Nedžati Efendi iz Erzuruma, koji je prepisao knjigu, istaknuo je da je tokom pisanja Husrev Hodžina supruga preminula, njegova kuća sa svim knjigama izgorjela, a zvuci oružja neprijatelja koji se približavao Istanbulu čuli su se. Uprkos svim tim teškoćama, Husrev Hodža živio je skroman život, zarađujući prodajom povrća iz svog dvorišta. Sredstva za njegovu sahranu obezbijedio je penzionisani policajac iz njegove zajednice, koji je poklonio svoju penziju, a ponuđeni novac od učenika vratio je porodici Husrev Hodže.

Njegovo jedino djelo, napisano na arapskom jeziku, je „Risaletul-Mevahibil-Ilahije“. Ovo djelo ističe njegovu vještinu u arapskom jeziku i duboko poznavanje literature o tumačenju Kur'ana. Djelo se sastoji od dva glavna dijela i obuhvata tumačenje stiha 21 sure „Al-Bakara“, prikazujući ga kroz različite metode i pristupe. Ovo djelo je značajan pokazatelj njegove rane naučne aktivnosti, koja, nažalost, nije nastavila kasnije zbog teških životnih uslova i fokusa njegove djelatnosti u obrazovanju.