U Labuništu se generacijama njeguje jedan lijep običaj. Prije stupanja u brak, mladima se često upućuje jedna kratka, ali veoma značajna dova: „Allah muabet!“

Samo dvije riječi, a u njima je sabrana mudrost naših prethodnih generacija, njihovo životno iskustvo i želja za srećnim i složnim životom.

Zanimljivo je što riječ „muabet“ potiče od arapske riječi mahabba (محبة), što označava ljubav, naklonost i privrženost. Kroz turski jezik, gdje muhabbet označava i ljubav i prijatan razgovor, ova riječ postala je dio naše svakodnevice.

I upravo tu leži njegova najveća ljepota. Kod nas muabet je razgovor, ali u svojim korijenima nosi značenje ljubavi.

Veliki turski pjesnik i mislilac Junus Emre napisao je prije mnogo stoljeća:

„Gelin tanış olalım, işi kolay kılalım, sevelim sevilelim.“

„Da se upoznamo, da si olakšamo život, da volimo i da budemo voljeni.“

Zar to nije upravo suština srećnog života?

Brak nije samo sjedinjenje dva srca. To je spajanje dvije porodice, dvije porodične priče, različitih navika i tradicija. Iz te zajednice sutra će roditi nove generacije, koje će naslijediti vrijednosti koje danas grade njihovi roditelji.

Naši stari su dobro znali da život nije sačinjen samo od lijepih dana. Biće i neslaganja, briga i teškoća. Ali gdje ima muabet, ima i razumijevanja. Gdje ima razumijevanja, ima poštovanja. A gdje ima poštovanja, ljubav se lakše čuva.

Ali da li ova lijepa dova treba biti namijenjena samo mladima koji stupaju u brak?

Zar nam ne treba muabet i među komšijama, prijateljima, rodbinom i svim stanovnicima našeg Labuništa?

Da ima muabet među komšijama, da se ne pretvaraju male nesuglasice u velike podjele. Da ima razgovora između mladih i starijih, da se iskustvo jednih susretne sa idejama drugih. Da ima razumijevanja među porodicama, da se grade nova prijateljstva, a ne stara neprijateljstva.

Da se pozdravljamo, da se posjećujemo, da pomažemo kada nekome je teško i iskreno se radujemo kada nekome ide dobro. Da ne dozvolimo da nas ponos, inat ili jedna pogrešno izgovorena riječ udalje od ljudi sa kojima dijelimo isto selo.

Jer selo ne prave samo kuće, ulice i zgrade, već ljudi i odnosi među njima.

Možemo izgraditi najljepše domove, najšire ulice i najviše zgrade, ali prava ljepota Labuništa bit će u tome koliko smo bliski, koliko se poštujemo i koliko smo spremni pružiti ruku.

Ne moramo uvijek razmišljati isto da bismo se poštovali. Ne moramo se uvijek slagati da ostanemo prijatelji. Nekada je dovoljno sjesti, popiti kafu, saslušati se i pokušati se razumjeti.

Muabet je most između dva srca, veza između dvije porodice, ali i temelj jedne složne i zdrave zajednice.

Možda naši preci nisu ostavili velike knjige o ljubavi, prijateljstvu i zajedništvu, ali su nam ostavili nešto podjednako vrijedno – mudrost sabranu u samo dvije riječi.

Zato, neka muabet ne prestane u našim domovima, na našim ulicama, u našim mahalama i među našim ljudima. Neka se stvaraju nova prijateljstva, neka se obnavljaju stara i neka rastu generacije koje će znati razgovarati, poštovati i pomagati jedni drugima.

🤲 Allah muabet! Među supružnicima, među porodicama, među komšijama, među prijateljima i među svim stanovnicima Labuništa.

Jer gdje ima muabeta, ima razumijevanja. Gdje ima razumijevanja, ima sloge. A gdje ima sloge, ima i budućnost.