Labuništa je oduvijek imala svoje sinove, poznate po spremnosti da doprinose svemu što je bilo od zajedničkog interesa za stanovnike sela – često i mnogo više nego što se očekivalo od njih.

Kada je riječ o izgradnji puta, škole, džamije, crkve, česme, mosta ili neke druge dobrote, ljudi su se udruživali i, svako prema svojim mogućnostima, učestvovali u zajedničkoj akciji. A kada takva akcija, iz bilo kojeg razloga, nije uspjela, uvijek su se našli pojedinci spremni da preuzmu svu obavezu na sebe.

Takav je slučaj i sa mostom kod seoske škole, u blizini Donje džamije, koji povezuje dva dijela sela.

Nakon što nije uspjela akcija za prikupljanje dovoljnog novca za izgradnju mosta preko seoske rijeke, pojavio se hadži Šaban i odlučio sam da preuzme obavezu njegove izgradnje.

Most je bio od posebnog značaja za učenike koji su svakodnevno išli u seosku školu. U to vrijeme, prema pričama, školu je pohađalo više od hiljadu i četiri stotine učenika.

U izgradnji je učestvovao i sam hadži Šaban, zajedno sa nekoliko majstora koje je plaćao na dnevnicu. Po njegovim riječima, most se gradio dvadeset i dva dana, a izgradnja je koštala oko milion i četiri stotine hiljada tadašnjih dinara.

U to vrijeme hadži Šaban je sezonski radio u Kičevu, gdje je prodavao limunadu i dobro zarađivao. Pošto je često putovao od rodnog mjesta do Kičeva i nazad, skupljao je novac da kupi automobil i tako sebi olakša putovanje.

Ali upravo kada je uspio da sakupi potrebna sredstva, pojavila se potreba za izgradnjom mosta.

Tada je hadži Šaban donio odluku koja možda najbolje govori o njegovom karakteru, nesebičnosti i ljubavi prema rodnom mjestu.

Rekao je:

"Za mene, most za selo je važniji od mog automobila."

Tim riječima i svojim djelom, hadži Šaban nije izgradio samo most preko seoske rijeke. Izgradio je i drugi most – most između generacija, most dobrote, požrtvovanosti i brige za opće dobro.

Njegova postupka nas podsjeća da se prava veličina čovjeka ne mjeri onim što posjeduje, nego i onim od čega je spreman da se odrekne za dobro drugih.

Most je ostao da služi svima. I dokle god ljudi preko njega prolaze i on koristi generacijama, nadamo se da za hadži Šabana teče nagrada trajnog dobra i poslije njegove smrti.

A njegove riječi ostaju da svjedoče o jednom vremenu i jednom shvatanju života u kojem je lični interes znao da ustupi mjesto interesu zajednice.

Neki ljudi kupuju automobil da lakše pređu svoj put, a neki grade mostove da svima bude lakše da prođu.

Upravo oni ostaju zapamćeni kao pravi dobročinitelji.

Allah neka nagradi hadži Šabana najljepšom nagradom i neka upiše ovo njegovo djelo kao trajno dobro koje će mu donositi nagradu i nakon odlaska iz ovog svijeta. Amin.

✍️ Jakub Kazimoski

Iz ciklusa "Mudrosti starih Labuništana"