AKO MI ZAISTA ŽELITE DOBRO — KLANAJTE NAMAZ

Posljednji amanet hadži Arslan Kazimoskog efendije

U prošlosti, Labuništa su imala svoje hodže, i to u većem broju. Neki od njih služili su kao imami u jednoj od dvije seoske džamije — Gornjoj i Donjoj džamiji, neki su predavali vjeronauku u seoskoj školi, a drugi su bili na službi kao imami u džamijama okolnih sela. Među njima su bili školovani imami, ali i oni koji su svoju vjersku naobrazbu sticali uz starije i iskusnije hodže.

Među školovanim imamima posebno mjesto zauzeo je hadži Arslan efendija, koji je dugo vremena služio kao imam u Donjoj džamiji. Svoju naobrazbu stekao je u učiteljsko-medresanskoj školi u Bitolju, a tokom svoje službe bio je i seoski matičar.

Isticao se smirenošću, pronicljivošću, vedrinom i mudrošću. Bio je cijenjen i poštovan ne samo u Labuništu, nego i šire, a kao imam je određeno vrijeme služio i na drugim mjestima.

Ono što posebno želim da zabilježim u ovoj prilici su njegove riječi, izgovorene prije prelaska na Ahiret. Tu priču sam lično čuo od jednog od njegovih sinova, koji je bio redovan džematlija u vrijeme kada sam i ja služio kao imam u istoj Donjoj džamiji u kojoj je nekada služio njegov otac.

U dubokoj starosti, kada ga je bolest već vezala za krevet, hadži Arslan efendija se obratio svojim sinovima:

„Kad umrem, ne želim da pravite velike ceremonije oko mene, niti da mnogo učite Jasin i hatme. Samo jednu stvar želim da vam ostavim u amanet: ako mi zaista želite dobro i poslije moje smrti — redovno klanjajte namaz.“

Sinovi su ga zapanjeno pogledali, a on im je objasnio:

„Ako redovno klanjate namaz, svaki dan ćete učiti dovu:

„Rabbena-ğfir lī ve li velīdi’je…“

„Gospodaru naš, oprosti meni i mojim roditeljima.“

Tako ćete se svaki dan sjećati mene u svojim dovama. Za mene će to biti više nego dovoljno.“

Njegovi sinovi su dobro razumjeli posljednju poruku svoga oca i zaista su ostali među onima koji su redovno obavljali namaz.

U ovim jednostavnim riječima krije se velika roditeljska i vjernička mudrost. Hadži Arslan efendija nije potcjenjivao učenje Kur'ana, hatme ili dove za preminule. Naprotiv, želio je svojoj djeci ostaviti još dublju poruku: da se ne sjećaju svog oca samo povremeno, već da njihova vjera i namaz budu trajni, a dovu za roditelje — svakodnevna.

Upravo na to nas podsjećaju i riječi Allahovog Poslanika, a.s., da kada čovjek umre, njegova djela prestaju osim u tri slučaja: trajna sadaka, znanje od kojeg ljudi imaju korist i dobro odgojeno dijete koje prouči dovu za njega.

Hadži Arslan efendija, zapravo, nije tražio samo da njegova djeca misle na njega nakon njegove smrti. Želio je ostaviti iza sebe djecu koja će ostati u namazu, u vjeri i u dovi.

Jer prava baština se ne mjeri samo onim što ćemo ostaviti djeci u ruke, nego i onim što ćemo ostaviti u njihova srca. Imovina može da se potroši, sjećanje može da izblijedi, ali vjera, namaz, dobar karakter i dovu koja će nakon nas trajati — to je naslijeđe koje ostaje.

Jer jedno je ostaviti djeci nešto dobro, a sasvim drugo — iza sebe ostaviti dobru djecu.

✍️ Jakub Kazimoski

Iz ciklusa „Mudrosti starih Labuništana"