Iako stari Labuništani često nisu imali priliku za školovanje, mnogo su cijenili znanje i obrazovanje. Život ih je rano usmjeravao na rad, a mnoge i na zaradu. Zato su željeli da njihova djeca nastave školovanje i dobiju mogućnosti koje su njima bile uskraćene.

Da bi im to omogućili, radili su više, štjedjeli i odricali se mnogih stvari. U novcu koji su slali kući uloženi su dugi radni dani, umor i vrijeme provedeno daleko od porodice. Pratio ih je i optimizam da će djeca završiti školu i osigurati bolju budućnost.

Ipak, od brojnih djece koja bi završavala osnovno obrazovanje, relativno malo ih je nastavljalo u srednju školu, a još manje završavalo fakultet. Bilo je mnogo talentiranih učenika za koje se vjerovalo da će daleko stići, ali put od školskih klupa do diplome zahtijevao je uslove, podršku i istrajnost.

Razlozi za prekid školovanja bili su različiti. Jedan od razloga možda je bila i udaljenost od očeva koji su radili daleko od kuće. Njihova finansijska pomoć bila je neophodna, ali djeci je bila potrebna i njihova blizina, savjet i ohrabrenje u trenucima dvojbe.

Takva je bila jedna od tihih muka života na radu daleko od kuće: trudeći se da djeci obezbijede bolju budućnost, očevi su propuštali dio njihovog odrastanja.

Neki roditelji su tokom raspusta dovodili djecu sa sobom na posao. Željeli su da izbliza osjete težinu zarade i shvate koliko truda stoji iza svakog denara koji stiže kući. Jedna takva lekcija ostala je i u mom sjećanju.

Nakon što sam se upisao na fakultet, otac me pozvao da mjesec dana provedem sa njim na radu i da radim zajedno s njima. Taj mjesec dobro pamtim.

Tražio je da obavljam teške fizičke poslove, ponekad i teže od onih koje su radili drugi. Osjećao sam da želi da mi održi praktičnu životnu lekciju — da iz prve ruke vidim kako izgleda njegova svakodnevica i koliko je snage potrebno da se izdrži.

Dani su prolazili, a umor se gomilao. Ono što sam do tada znao o njegovom radu iz razgovora u kući, sada sam osjećao i sam. Bolje sam shvatao šta znače pare koje je slao i koliko je truda ulagao da bih mogao da učim.

Prije nego što je dogovoreni mjesec prošao, kad sam već bio umoran i iscrpljen, došlo je vrijeme da se vratim na studije. Pri rastanku otac mi je rekao:

„Uči, sine, za tvoje dobro. Ja ću ti pomoći koliko mogu, ali učenje je tvoje. Ako ne učiš, znaš da te čeka majstorska.“

Te riječi sam poneo sa sobom. Kasnije, kada bih se suočio sa nekim težim ispitom, sjećao bih se njih i mjeseca provedenog sa njim. Sjećao sam se i da je dok sam ja ponovo sjedio nad knjigom, on nastavljao sa istim teškim radom. To mi je pomagalo da savladam sumnju i istrajem.

U njegovom savjetu nije bilo podcjenjivanja zanata. Sa majstorskom školom izdržavao je porodicu i omogućavao mi školovanje. Znao je njenu vrijednost, ali poznavao je i njenu težinu. Danas, kada se osvrnem na te riječi, shvatam da mi je otac ostavio lekciju koja je mnogo više od samog školovanja: da poštujem trud, da istrajem kad postane teško i da odgovorno koristim priliku koju mi je omogućio.

Tu lekciju vrijedi prenijeti i današnjoj djeci. Da uče da postanu sposobniji, samostalniji i svjesniji svijeta u kojem žive, a pri tome da poštuju svaki pošten posao i ljude koji ga obavljaju.

Možda je baš u tome najdublji smisao roditeljskog savjeta „Uči, sine“: želja da dijete ode dalje, a da ne zaboravi zahvalnost prema onima koji su mu omogućili put.

✍️ Jakub Kazimoski Iz ciklusa „Mudrosti starih Labuništana"