Stari Labuništani su znali sa jednom kratkom i duhovitom rečenicom reći više nego što ponekad mogu objasniti čitave stranice. Njihove priče bile su rođene iz životnog iskustva, svakodnevnih muka i pažljivog posmatranja ljudi. Iza šale često se krije ozbiljna istina, a iza jednostavnih riječi — duboka životna pouka.

Adžo Ibrahim bio je poznat Labuništanac, poštovan zbog svoje mudrosti i autoriteta koji je uživao u selu. Pripadao je jednoj od najvećih porodica u selu — odrastao je sa šest braće i četiri sestre. I sam je bio otac brojne porodice: imao je jedanaestoro djece, sinove i kćeri. U to vrijeme većina njih još je bila djeca — mala, nezrela i nepripremljena da preuzmu teret odraslih.

Njegovi prijatelji, kad su htjeli da istaknu njegovu prednost nad drugima, često su mu govorili:

„Eh, lako tebi, Ibrahime! Imaš toliko sinova da možeš formirati vojsku. Za svaki posao možeš se osloniti na nekoga od njih."

A on, malo u šali, ali vrlo iskreno, odgovarao im je:

„Da, imam vojsku sinova, ali nisu za front."

U ovoj kratkoj i duhovitoj rečenici skriva se velika životna istina. Nije dovoljno da čovjek bude okružen samo mnogim bliskim ljudima. Da oni postanu prava podrška, potrebni su vrijeme, zrelost, sposobnost i spremnost da se preuzme odgovornost.

Adžo Ibrahim imao je brojnu porodicu, ali njegovi sinovi u to vrijeme još su bili mladi. Njegova „vojska“ postojala je, ali još nije bila spremna „za front“. U njegovom odgovoru nije bilo potcjenjivanja vlastite djece, već trezvenog sagledavanja da za svaki zadatak i za svaku odgovornost treba doći pravo vrijeme.

„Front“ u ovoj izreci ne mora značiti pravi rat. On je simbol za svako mjesto gdje život traži hrabrost, zrelost i požrtvovanost.

Front je kada se porodica nađe u nevolji. Kada treba donijeti tešku odluku. Kada neko mora stati u odbranu istine. Kada stari roditelji trebaju njegu. Kada treba da porodnički teret preuzme neko dovoljno zreo i sposoban da ga nosi.

Možeš imati mnogo djece, rodbine, prijatelja i poznanika, ali prava snaga se ne mjeri samo njihovim brojem. Mjeri se i njihovom zrelošću, odgovornošću i spremnošću da budu prisutni tada kad su najpotrebniji.

U lakim vremenima brojnost ostavlja utisak. Ali kad dođu teškoće, pokaže se ko je sposoban stati naprijed, preuzeti odgovornost i nositi težinu.

Ponekad čovjek može imati čitavu „vojsku“ oko sebe, a ipak određeno vrijeme mora sam nositi najveći teret. Ne zato što drugi ne vole ili ne žele da pomognu, već zato što još nisu sazreli, nisu osposobljeni ili nije došlo njihovo vrijeme da stanu naprijed.

Ova stara labuništanska mudrost nas podsjeća na jednu čestu ljudsku grešku: snagu mjerimo prema broju, a ne prema zrelosti i kvalitetu.

Velika porodica je bogatstvo i blagoslov. Ali svaki njen član treba da odraste, sazrije i nauči da preuzima odgovornost, da jednog dana postane prava podrška svojim roditeljima, porodici i zajednici.

Nije najvažnije koliko nas stoji iza, nego da li među njima ima neko ko je spreman da stane naprijed kad dođu teškoće.

A možda najveća pouka od ove izreke nije da se pitamo imamo li nekoga „za front“, već da se zapitamo sebe:

Da li smo mi dovoljno zreli, hrabri i odgovorni da stanemo naprijed kad zatrebamo našim roditeljima, porodici, prijateljima i zajednici?

Jer lako je biti dio jedne „vojske“.

Ali potrebno je vrijeme, odgoj i zrelost da čovjek bude spreman „za front“.

✍️ Jakub Kazimoski,
„Mudrost starih Labuništana"