U spomen na stare mudre Labunišćane

Stari Labunišćani su umjeli kroz šalu i dosjetke izreći velike istine. Zato je i ova izreka za Adža Jašara ostala da živi među narodom kao simbolična poruka da kad podrška izostane tamo gde je najviše očekujemo, tada i najbolje namjere i najveći napori teško mogu uspjeti.

PROBLEMI SU MI OD KUĆE

Adža Jašar je bio poznat i primjeran Labuniščanin, čovjek prepoznatljiv po svojoj duhovitosti, mudrosti i životnoj dosjetljivosti. Mnoge njegove izreke i događaji prenosili su se godinama usmeno među stanovnicima Labuništa i okoline.

Sjećam se jedne takve istinite priče koju sam čuo još u mladosti i koja je ostavila snažan utisak na mene. Kasnije, gdje god sam imao priliku, prepričavao sam je na svojim predavanjima i razgovorima kao duhovitu i poučnu životnu priču.

Naime, kad je Adža Jašar već bio u svojim starim danima, nije imao nikakvu penziju. Gotovo da nije bilo čovjeka u Labuništu i okolini koji nije za njega čuo ili ga lično poznavao. Imao je i mnogo prijatelja, među kojima i ljudi sa utjecajem u državnim organima i institucijama.

Jednog dana, njegov prijatelj ga je upitao da li prima starosnu penziju. Adža Jašar mu je odgovorio da nema nikakve prihode. Tada mu je prijatelj ponudio pomoć i objasnio kako bi mogao ostvariti pravo na penziju.

Rekao mu je da će u njegov dom doći komisija koja formalno treba utvrditi da živi u teškim uslovima, da nema adekvatnu njegu i brigu, te da ponekad ima, a ponekad nema šta da jede.

Adži Jašaru je bilo potrebno samo malo da „odglumi“ i požali se na svoje ukućane – da se ne brinu dovoljno o njemu, niti o njegovoj higijeni i ishrani.

Na dogovoreni dan, komisija je došla u posjetu Adži Jašaru u njegov dom.

Razgovor je trebao biti samo formalnost jer je predsjednik komisije unaprijed bio upoznat sa cijelim poslom.

„Kako si, striko Jašar? Kako podnosiš starost? Kakvi su ti uslovi za život? Da li te slušaju i služe tvoji ukućani?“ – upitao je.

Adža Jašar je počeo što gore da opisuje svoje životne uslove.

„Evo, drugari, kako vidite, nemam nikakve uslove za život. Moji uopšte ne slušaju, ne daju mi ni da jedem, niti se brinu za mene, niti mi pomažu. Teška starost, jako loši uslovi za život. Kad jedem – jedem, ali češće sam gladan“, uvjerljivo je odglumio svoju ulogu Adža Jašar.

Kad se činilo da je posao završen, u sobu je ušla njegova snaha i poslužila goste kafom i slatkišima. Nije imala pojma o dogovoru i nije znala zašto su gosti došli.

Kad je čula kako njen tast žali na uslove života i optužuje ukućane, odmah je reagovala:

„Au, bako, sramota! Šta pričaš tako pred gostima? Šta će oni pomisliti za nas? Kako to nemaš uslove? Ne pričaj tako! Mi ti pravimo sve ljepše, i za jelo i za sve što ti treba. Mi ćemo se od sebe uskraćivati, ali tebi ćemo obezbijediti sve što ti duša poželi.“

Gosti, iznenađeni riječima snahe, samo su se pogledali. Predsjednik komisije, koji je znao cijeli posao, kao i sam Adža Jašar, spustili su glave.

Nakon nekoliko sekundi neugodne tišine, Adža Jašar je podigao glavu, pogledao goste i rekao:

„Drugari, ništa od penzije. Idite svojim putem. Niste vi krivi...

PROBLEMI SU MI OD KUĆE.“

✍️ Jakub Kazimoski

„Labuniške mudrosti i izreke“

Struga, 15.07.2026