Stari labuništani su se uglavnom trudili da sve što su zaradili za život i sve čime su hranili svoje porodice bude stečeno na dozvoljen i pošten način — drugim riječima, zarađeno znojem. Posebno se pazilo da zarada bude časna.

U to vrijeme većina stanovništva živjela je više-manje sa sličnim životnim standardom. Nije bilo velikih razlika među ljudima, a i ono malo što su imali cijenilo se ako je stečeno radom i čistog obraza.

Kada bi roditelji slali svoju djecu na zaradu, a domaćice svoje muževe da zarađuju za porodicu, jedan od glavnih savjeta bio je:

"Čuvaj se arama!"

Nije bilo najvažnije koliko ćeš zaraditi i koliko ćeš donijeti kući. Važnije je bilo da ono što doneseš bude časno — pošteno zarđen dinar, bez tuđih prava, bez prevare i nepravde.

Stari su dobro znali:

Malo sa blagoslovom vrijedi više od mnogo bez blagoslova.

Ali, kao i uvijek u životu, bilo je izuzetaka.

Uprkos roditeljskim savjetima i molbama onih koji su čekali kod kuće, znalo se dogoditi da se neko zanese onim što vidi oko sebe. Vidio bi kako neko živi raskošno, vozi skupi automobil, ima bogato opremljenu kuću i raspolaže mnogo novca, pa bi i kod njega probudila želju da što prije dođe do istog.

A kada čovjek počne više gledati šta drugi imaju, nego kako su to stekli, lako može zaboraviti granicu između časnog i nečasnog.

Tako se dešavalo da neki krenu drugim putem.

Nakon nekog vremena, kada bi se vratili u rodni kraj, dolazili bi s skupim automobilima, s mnogo novca u džepu i s željom da svi vide kako su "uspjeli". Trošili su novac, hvalili se onim što su stekli, a ponekad se u njihovom ponašanju osjećala i oholost prema onima koji su nastavili živjeti skromnije.

Takva slika znala je izazvati divljenje, posebno kod mlađih. Gledajući raskoš pred sobom, lako su mogli pomisliti da je to upravo mjerilo uspjeha u životu.

Ali stari labuništani, oni koji su sve i svašta vidjeli u životu, nisu se tako lako divili.

Znali su da ne treba gledati samo koliko neko ima, nego i odakle mu je došlo to što ima.

Pa kada bi neki mlađi s divljenjem govorio o takvom bogatstvu, neko od starih bi mu mirno rekao:

"Abe sine, ne divi se takvom bogatstvu i takvom raskoši. Aram geldi – aram gitti. Aram je došao – aram je otišao."

I život je ponekad zaista znao potvrditi njihove riječi.

Nakon nekog vremena čulo bi se da je "posao" propao. Novca nestalo, raskoš je završila, a skupi automobili koji su nekada privlačili poglede postali su prošlost.

A oni koji su do juče trošili novac, znali su ponovo doći među iste ljude i tražiti pomoć — nekoga da im pomogne da nađu posao i ponovo počnu pošteno zarađivati za život.

Tada stari nisu trebali mnogo riječi.

Samo bi rekli:

"ARAM JE DOŠAO – ARAM JE OTIŠAO." Aram je došao – aram je otišao.

Pouka za danas

Naravno, stari ovim nisu htjeli reći da je svaki bogataš stekao bogatstvo nečasno, niti da je svaki gubitak posljedica nečasnosti.

Njihova poruka bila je mnogo jednostavnija:

Ne gledaj samo koliko neko ima — gledaj kako je stekao ono što ima.

I danas, kad ljudi olako pokazuju ono što posjeduju, a mnogo teže se može vidjeti put kojim su došli do toga, ova stara mudrost nije izgubila na vrijednosti.

Jer nije najvažnije koliko ćeš unijeti u svoj dom, već šta unosiš s tim — časno ili nečasno, mir ili nemir, blagoslov ili njegov izostanak.

Zato su stari više cijenili pošteno zarađeni dinar i čist obraz, nego bogatstvo sumnjivog porijekla.

I sve to sažimali su u četiri jednostavne riječi:

"ARAM JE DOŠAO – ARAM JE OTIŠAO."

✍️ Jakub Kazimoski

Iz ciklusa "Mudrosti starih labuništana"