Stari Labuništani nisu imali priliku za visoko obrazovanje. Život ih je rano usmjeravao prema radu, umjesto prema školskim klupama. Međutim, među njima su bili ljudi s prirodnim intelektom, bistrim umom i životnom mudrošću od kojih se moglo mnogo naučiti.

U selu je bilo nekoliko ljudi koji su redovno čitali dnevni tisak i tako bili dobro informirani o zbivanjima u državi i svijetu. U dugim zimskim večerima, kada su kuće bile mjesto za razgovor, druženje i razmjenu iskustava, oni su najčešće imali glavnu riječ. Njihova pripovijedanja pažljivo su slušali i stariji i mlađi.

Ali, kao i danas, uvijek bi se našao neko ko je bio spreman raspravljati i kontrirati, čak i kad nije imao dovoljno znanja o temi. Nekima je bilo važnije da ne ostanu bez posljednje riječi nego da saznaju istinu.

Jedan od tih mudrih Labuništana bio je čika Mersim. Redovno je čitao novine i znao je mnogo priča i događaja iz starih vremena. Gotovo nije bilo kuće u koju ne bi ispričao nešto novo – bilo o svjetskim događajima, bilo o ljudima i vremenima koja su prošla. Njegove riječi nisu bile samo zanimljive, nego i poučne.

Iako su ga većina rado slušala, ponekad bi se našao i po neki samouvjereni „polupismen“ koji bi odmah počinjao kontrirati i tražiti raspravu.

Čika Mersim nije volio duge debate, a još manje jalove rasprave s tvrdoglavim ljudima koji nikada nisu priznali da možda nisu u pravu. Znao je da postoje razgovori iz kojih čovjek ne dobije ništa osim izgubljenog vremena i narušenog duševnog mira.

Zato, kad bi osjetio da razgovor prelazi u besciljnu prepirku, samo bi blago osmjehnuo i nekoliko riječi završio cijelu raspravu:

„Nisam pismen.“

Tom kratkom rečenicom nije priznao neznanje, već pokazao mudrost. Više mu je bilo važno sačuvati mir nego dokazivati svoju obrazovanost. Znao je da ne svaka rasprava zaslužuje odgovor i da je ponekad najveća pobjeda ne ući u besmisleni sukob.

Zato su ove tri riječi ostale zapamćene kao jedna od najljepših mudrosti starih Labuništana. One nas podsjećaju da prava mudrost nije uvijek govoriti više, nego znati kada je bolje prećutati.

Možda se upravo u tome najbolje vidi razlika između nekad i danas.

Nekad su zaista mudri i znani ljudi, poput čike Mersima, iz poniznosti znali reći: „Nisam pismen.“ Ne zato što su zaista bili nepismeni, nego zato što su znali da se mudrost ne dokazuje nadglasavanjem, niti dostojanstvo pobjedom u svakoj raspravi.

Danas smo opet sve češće svjedoci takvih pojava. Oni koji zaista posjeduju znanje i dostojanstvo često se povlače, govore tiho i ne osjećaju potrebu stalno se dokazivati. S druge strane, nije mali broj onih koji s malo znanja, ali mnogo samopouzdanja, predstavljaju se kao najstručniji, najpozvaniji i najspremniji. Ponekad upravo takvi dosegnu i do najviših društvenih i političkih funkcija, kao da je glasnost važnija od znanja, a samopouzdanje štetnije od mudrosti.

Stari Labuništani su nas naučili da se čovjek ne mjeri po tome koliko govori o sebi, nego po težini njegovih riječi i djela. Prava pismenost nije samo u diplomama i pročitanim knjigama, nego i u poniznosti, razumu, odgoju i sposobnosti čovjeka da zna kada treba govoriti, a kada dostojanstveno šutjeti.

Možda zato rečenica „Nisam pismen“ danas zvuči mudrije nego ikad. Jer postoje vremena kada je najveći znak mudrosti poniznost, a najveći znak nepismenosti uvjerenost da čovjek zna sve.

✍️ Jakub Kazimoski

Iz ciklusa „Mudrosti starih Labuništana"