Svako selo je oduvijek imalo ljude čiji se glavni posao činio da se bave životima drugih. A kad nisu imali šta da prepričaju, znali su i da izmisle, samo da im dan ne prođe bez tuđeg imena na usnama.

Najčešće su na meti bili upravo oni koji su gledali svoja posla, časno zarađivali i nisu imali vremena da se bave tuđim životima.

A razgovor, kad jednom krene od čovjeka do čovjeka, rijetko ostaje onakav kakav je bio na početku.

Ali bilo je i ljudi koji nisu vjerovali u svaku priču i nisu lako donosili sudove o drugima. Jedan od njih bio je ađo Zulal, jedan od onih starih labuništana koji mudrost nisu učili iz knjiga, nego iz života i ljudi.

Iako se još prije pedesetak godina preselio u Strugu, ostao je snažno vezan za Labuništu, za svoje komšije i za sve što se među njima dešavalo. Poznavao je ljude, njihove familije i stare kuće, ali je dobro poznavao i ljudsku prirodu.

Znao je da u svakom mjestu ima ljudi koji se više bave tuđim životima nego svojim. Jedan će reći nešto, drugi će dodati, treći će prenijeti kao da je vidio svojim očima — i tako od male priče znala je da nastane cijela priča.

Za takve priče ađo Zulal je jednostavno znao reći:

— Eh, unuko, ljudi su takvi: ako imaš rep, skinuće ti ga; ako nemaš, staviće ti ga.

U tim nekoliko riječi bilo je više životnog iskustva nego što izgleda na prvi pogled.

Ako čovjek ima neku slabost, uvijek će se naći neko ko će je primijetiti, uvećati i razglasiti. A ako nema šta da mu nađu, naći će se i neko ko će nešto izmisliti, samo da ima šta da priča.

Zato čovjek ne treba život provesti pravdajući se pred svima i trčeći za svakom pričom.

Dostojanstvo se čuva časnim životom, čistim obrazom i mirnom savješću.

A ova mudrost nije samo pouka onome o kome se govori. To je pouka i onome ko govori, sluša i prenosi. Jer odgovoran nije samo onaj ko izmišlja, nego i onaj koji bez provjere povjeruje i prenese priču dalje.

Čovjek se najbolje brani od tuđih riječi svojim životom, a zajednica se najbolje poznaje po tome kako čuva čast svojih ljudi kad oni nisu prisutni.

✍️ Jakub Kazimoski

Iz ciklusa: “Mudrosti starih labuništana”