Stari Labuništani, pored toga što su bili poznati kao dobri majstori, bili su poznati i po svojim zanatima. Zanatske radionice nisu bile samo mjesta za rad i zaradu, već su često bile mjesta okupljanja, razgovora i druženja.

S vremena na vrijeme mještani bi se tamo okupljali, sjedili, razgovarali i otvorili muabet o nekoj zanimljivoj ili aktuelnoj temi. Među njima je bilo mnogo talentovanih ljudi koji su znali lijepo povezati razgovor. Bilo je zanimljivo slušati ih, a često se iz njihovih razgovora moglo i nešto naučiti.

Jedan takav poznati zanatlija bio je i adžo Ljatif. U centru sela je imao potkovarsku radionicu, gdje su mještani donosili svoje konje i magarce na potkovivanje.

Posebno petkom, kad je u Labuništu bio vašar, njegova radionica bila je prepuna ljudi. Neko bi došao da potkova stoku, a neko samo da posluša ili kaže neki lijep muabet.

Među onima koji su znali mudro i poučno da govore, uvijek bi se našao i neki koji je imao veliki žar da se pokaže kao pametan i pričljiv, ali jednostavno — nije imao dar za to.

Adžo Ljatif, kao domaćin svim tim muabetima, imao je poseban dar da procijeni ljude i njihovu vještinu u govoru.

Kad bi posle nekog dugog i zamršenog govora bili upitani:

— Adžo Ljatife, kako ti se činio muabet tog i tog?

On bi kratko odgovorio:

— Ništa. „Kodër në kodër.“

Odnosno:

„S brda na brdo.“

Time je želio reći da je ta osoba mnogo govorila, ali bez reda i povezanosti — počela je tema, preskakivala na drugu, pa na treću, a nije se znalo ni odakle je počela ni gdje je htjela stići.

I tako, među starim Labuništanima ostala je zapamćena ova kratka i duhovita ocjena adže Ljatifa — ocjena koju sam lično mnogo puta imao priliku da čujem iz njegovih usta.

Kad bi neko dugo i nepovezano pričao i miješao sve i svašta, nije bila potrebna duga analiza.

Dovoljno je bilo reći:

„Kodër në kodër.“

I svi su znali šta to znači.

Ova kratka dosjetka adže Ljatifa nije bila samo šala na račun nekoga ko nije znao lijepo da poveže muabet. U njoj je postojalo i jedno jednostavno pravilo starih: nije važno koliko govoriš, nego šta kažeš i da li tvoja riječ ima smisao, red i cilj.

Ako se nekad „Kodër në kodër“ odnosilo na čovjeka koji je u jednom muabetu skakao s teme na temu, danas je ova mudrost možda još aktuelnija. Živimo u vremenu kada se mnogo govori, još više piše, a često suština izgubi između riječi. Posebno u javnom prostoru, na društvenim mrežama, pa i u politici, možemo slušati dugačke govore poslije kojih se čovjek opet pita: Šta je, zapravo, htio reći?

Stari Labuništani za takve govore nisu radili duge analize. Adžo Ljatif je imao samo dvije riječi:

„Kodër në kodër.“

S brda na brdo — mnogo riječi, a nikako jasan put.

Možda baš zato ova stara labuniška dosjetka i danas nas podsjeća da se mudrost ne mjeri dužinom govora niti potrebom da se priča pri svakoj prilici, već težinom i jasnoćom onoga što je rečeno — i umijećem da se govori umjereno, samo onda kada zaista treba.

✍️ Jakub Kazimoski

Iz ciklusa „Mudrosti starih Labuništana“