U starom Labuništu, poljak nije bio samo čovjek koji je šetao kroz polje. On je bio čuvar tuđeg rada, useva, plodnosti i nade da će ono što je posejano biti i ubrano.

Zato, kada se birao seoski poljak, najviše su bili zainteresovani oni koji su imali njive u polju. Ali, jednom prilikom dogodilo se nešto što se kasnije dugo prepričavalo među starim Labuništanima.

Skoro da nema čovjeka iz starijih generacija u Labuništu koji nije čuo za ađo Ilmiju — poznatog majstora, snalažljivog čovjeka i ličnost o kojoj su među narodom pričane razne anegdote.

Kada mu godine više nisu dozvoljavale da radi majstorski zanat kao ranije, njegovi drugovi, želeći da mu pomognu da ima nekakav posao i zaradu, odlučili su da ga predlože za seoskog poljaka — čovjeka koji će čuvati njive i useve u labuniškom polju.

Za tu svrhu organizovan je skup građana na kojem je prisustvovao veliki broj mještana sela.

Kad je došlo vrijeme za izbor poljaka, prijavilo se nekoliko kandidata. Svaki je imao svoje pristalice, ali najbrojniji i najglasniji bili su pristalice ađo Ilmije.

Iako nije bio čovjek koji se mnogo bavio njivama i poljem, zahvaljujući podršci svojih vjernih drugova, izabran je sa velikom većinom glasova za novog seoskog poljaka.

Nakon što je izbor završen, ađo Ilmija i njegovi drugovi otišli su da proslave.

Svi su bili veseli i zadovoljni što je njihov čovjek izabran. Ađo Ilmija ustao je, zahvalio im se za veliku podršku i rekao:

— Zaista vam od srca hvala. Bez vas nikad ne bih bio izabran za poljaka. Ali, nešto me čudi…

Drugovi su ga znatiželjno pogledali, a on je nastavio:

— Kako to da ste za mene glasali samo vi, od kojih niko nema ni pedalj njive u polju, a od onih koji imaju njive — skoro niko nije glasao za mene?

Zatim je na trenutak ućutao, pogledao ih i dodao:

— Šta ću ja da čuvam za vas, kad nemate ni pedalj njive?

Drugovi su se pogledali među sobom i ostali bez odgovora.

A ađo Ilmija, možda i bez namjere da izrekne neku veliku mudrost, jednom jednostavnom pitanjem otkrio je suštinu cijelog izbora.

Lako je birati i odlučivati kada neko drugi snosi posljedice izbora.

Oni koji su najglasnije podržali ađu Ilmiju nisu imali svoje njive koje treba čuvati. Za njih je izbor bio prije svega podrška prijatelju. Ali oni koji su imali njivu, usev i uloženi trud, gledali su na izbor drugačije — jer su oni imali šta da izgube.

I upravo tu ova stara labuniška izreka nadilazi njivu i polje.

I danas je lako odlučivati za tuđe: za tuđu imovinu, tuđi novac, tuđi posao, tuđu instituciju, tuđu budućnost. Lako je predložiti nekoga, podržati nečiji izbor ili dati savjet kada eventualna pogrešna odluka neće pasti na naša pleća.

Ali kad je nešto naše, kada smo u to uložili trud, vrijeme i nadu — onda mnogo pažljivije biramo kome ćemo to povjeriti.

Zato prava odgovornost počinje tada kada za zajedničko brinemo sa istom savijesti kojom bismo se brinuli za svoje.

Nije svaka glasna podrška dokaz za ispravnu odluku, niti svaka većina garancija da je izabran najprikladniji čovjek. Vrijednost izbora se vidi i u tome ko donosi odluku, a ko će snositi posljedice.

I možda upravo zbog toga od ove stare labuniške priče ostala je jedna mudrost koja i danas zvuči toliko aktuelno:

„Najlakše je postavljati čuvara na tuđu njivu.“

✍️ Jakub Kazimoski

Iz ciklusa „Mudrosti starih labuništana"