Zanimljivo je da riječ „muabet“ potiče od arapske riječi *mahabba* (محبة), što znači ljubav, naklonost i privrženost. Kroz turski jezik, gdje *muhabbet* označava i ljubav i prijatan razgovor, ova riječ je postala dio naše svakodnevice.

Iz serijala „Mudrosti starih Labuništana“

Stari labuništani su se uglavnom trudili da sve što su zaradili za život i sve čime su hranili svoje porodice bude stečeno na dozvoljen i pošten način — drugim riječima, zarađeno znojem. Posebno se pazilo da zarada bude časna.

Svako selo je oduvijek imalo ljude čiji se glavni posao činio da se bave životima drugih. A kad nisu imali šta da prepričaju, znali su i da izmisle, samo da im dan ne prođe bez tuđeg imena na usnama.

Ova priča odnosi se na noviju generaciju Labuništana i na vrijeme kada su, uvođenjem višestranačkog sistema, izbori i predizborne kampanje postali dio svakodnevnice i u našem selu.

Lako je birati i odlučivati kada neko drugi snosi posljedice izbora.

Stari Labuništani, pored toga što su bili poznati kao dobri majstori, bili su poznati i po svojim zanatima. Zanatske radionice nisu bile samo mjesta za rad i zaradu, već su često bile mjesta okupljanja, razgovora i druženja.

Tradicionalna radnička praksa među starim stanovnicima Labuništa ima duboke i daleke korijene. Još od vremena koje se pamti i prenosi, među stanovnicima Labuništa bilo je onih koji su odlazili daleko od svojih domova i porodica u potrazi za poslom i boljim životom.

Kad umrem, ne želim da pravite velike ceremonije oko mene, niti da mi mnogo učite Jasin i hatme. Samo jednu stvar želim da vam ostavim u amanet...

Kada se čuje da je neko obolio, a posebno ako je riječ o teškoj bolesti, rijetko ko ostaje ravnodušan. Srodnici, prijatelji, komšije i poznanici idu da ga posjete i požele mu brzo ozdravljenje.

Kada je riječ o izgradnji puta, škole, džamije, crkve, česme, mosta ili neke druge dobrote, ljudi su se udruživali i, svako prema svojim mogućnostima, učestvovali u zajedničkoj akciji.

Stari Labuništani nisu imali priliku za visoko obrazovanje. Život ih je rano usmjeravao prema radu, umjesto prema školskim klupama. Međutim, među njima su bili ljudi s prirodnim intelektom, bistrim umom i životnom mudrošću od kojih se moglo mnogo naučiti.

Stari Labuništani nisu lako i naglo sudili o čovjeku kojeg nisu dobro poznavali, niti su gradili svoje mišljenje o drugima na osnovu tuđih riječi i prepričavanja. Znali su da svaka ispričana priča nije potpuna istina i da se čovjek najbolje upoznaje kroz lični odnos i neposredno iskustvo.

Stari Labuništani su znali sa jednom kratkom i duhovitom rečenicom reći više nego što ponekad mogu objasniti čitave stranice. Njihove priče bile su rođene iz životnog iskustva, svakodnevnih muka i pažljivog posmatranja ljudi. Iza šale često se krije ozbiljna istina, a iza jednostavnih riječi — duboka životna pouka.

Stari Labunišćani su umjeli kroz šalu i dosjetke reći velike istine. Zato je i ova izreka za Adža Jašara ostala da živi među narodom kao simbolična poruka da kada podrška izostane tamo gdje je najviše očekujemo, tada i najbolje namjere i najveći napori teško mogu uspjeti.