Ramazan je otišao, ali da li je i svjetlost otišla?

O, srce, zašto tuguješ? Zar ne znaš da Ramazan nije mjesec koji dolazi i odlazi, već svjetlost koja ostaje u onome koji je nosi?

Čekali smo ga sa čežnjom, raširenih ruku, kao žedni putnik koji traži kap vode na pustinji. U njegovim noćima, vjernici su šaptali dove, a zemlja je upijala njihove suze. Džamije su bile živa rosa koja je gasila vatru duša koje traže milost.

Sada, kada se jutra ponovo bude bez njega, srce pita: „Gdje je nestao taj mir?“

Ali, ti koji vjeruješ, poslušaj: Ramazan ne odlazi, on se pretvara u sjenu koja te prati. U svakoj dobroj riječi koju izgovoriš, u svakoj dlanu koji pružiš, u svakom grijehu koji nećeš počiniti.

Labuništa, nemoj tugovati za njim, već ga čuvaj u sebi. Neka tvoje ulice i dalje mirišu dobrotom. Neka tvoji ljudi ostanu sa srcima omekšalim od dova.

Jer vrijeme je kao vjetar – prolazi, ali miris koji ostavlja ne nestaje.

Ramazan je otišao. Ali, hoćeš li ga pustiti da ode od tebe?