Svaki Bajram donosi suze i radost u Labunište. Putevi koji su nekada bili tihi, sada oživljavaju koracima onih koji su otišli. Iz Njemačke, Švicarske, Austrije, Slovenije, Italije... sa svih strana Evrope, sinovi i kćeri se vraćaju kući, tamo gdje srce nikada nije otišlo.

Dok se kroz seoske ulice čuje dječji žamor i miris svježe pripremljene baklave, ispred svake kuće majke otvaraju kapije drhtavim rukama, čekajući trenutak kada će zagrliti svoju djecu. Stari očevi sjede na pragovima, sa pogledom koji gleda daleko, kao da broje godine provedene u iščekivanju.

Ali gurbet je težak teret. Koliko god radostan bio povratak, uvijek postoji nešto nedorečeno, nešto što nedostaje. Suze majki nisu samo od sreće – one znaju da će dani brzo proći i da će opet doći trenutak odlaska.

Noći pred Bajram su najtoplije, ispunjene uspomenama i zagrljajima. Druženja traju do kasno, a u srcima se miješaju nostalgija i radost. Selo blista od svjetala džamija, sjaja novih odjeća i iskrica u očima djece koja trče ulicama.

A kad dođe dan odlaska, opet će ostati prazni dvori, tihi prozori i srca koja broje mjesece do sljedećeg Bajrama.

Gurbetlija odlazi, ali nikada potpuno ne odlazi – dio njega uvijek ostaje u Labuništu, u kamenu, u vodi, u svakom dahu domovine.

Jer dom nije tamo gdje živiš. Dom je tamo gdje te čekaju.