Rekao je . jesi li došao za Bajram? - Došao sam Dobrodošao, kada si otišao? - amm čekaj, još nisam došao, pokušavaš me uhvatiti da bježim. Bajram dolazi, hajde da bježimo.

Nastavio si sa zabavom, otišao u centar kafića da popiješ kafu. Puno ljudi. Pozdravio si se s ovim, pozdravio se s onim. To je naš život. Nakon deset minuta opet vidiš nekoga ko će vikati iza tebe: „O brat, gdje si bio, dobro došao. Zašto nisi javio? Hajde sutra da napravimo iftar u Strugafu.“ Odgovoriš: „Vala brate, ne mogu, danas sam tek došao, imam još dva-tri iftara, majka se ljuti, žele da jedu doma. Na arifu se ne ide na iftar, ove godine planiram da ostanem cijeli Ramazan. Planiraju ali znam da ne mogu, ove godine će opet isto napraviti. Iz sela nakon teravije izlazi mnogo sa svih strana. Zamislite, i mesnice rade do 12. Bajram je za nekih dan-dva. Neki će pitati u kojoj džamiji ćeš za Bajram? Kažeš jedan gore, jedan dole, ali ove godine možda ću prvi put ići. Odeš kući, majka te čeka s noktom. Dobro došao. Šta je imam rekao? Je li bilo naroda? Puno kao i uvijek. Brate, ovdje je Ramazan najljepši. Sa ljudima je sve lično. Evo još samo par dana i Bajram će proći, i svi će opet bježati. Sjedni sada, majko, nemoj se zamaraš bježanjem. Koljena ti drhte da će netko spomenuti bježanje – šta hoćeš za večeru? Da ti nešto skuham ili jelo? I tako je prošao jedan dan. Drugi dan si opet izašao. U podne je tišina. Dolazi drugi ezan. Kloniš, izađeš i vidiš. Domaći su zauzeli red. Neki biraju hljeb, neki traže tulumbe, ali su ostale samo salate. Svi s po nekom najlonskom vrećicom. Sa zadovoljstvom čekaš red i kupuješ po nešto od svega. I kao obično, neko dijeli halvu iz sela. I tako odeš po paradajz i razmišljaš vrijedi li što su otišli na rad u inostranstvo? Ramazan je drugačiji, ostaćeš. Ništa te ne nervira. Nije nikakva politika niti bilo šta drugo tema razgovora. Može se razgovarati o vjeri. Svako tumači nešto. Reci ono što misliš. I kupiš opet novu odjeću. Iako imaš na vrhu jedan kofer i za sebe i za djecu. Opet kupiš za zadovoljstvo i ovdje i povučeš sitne pare iz banke da potrošiš. Kao što djeca čekaju Bajram. Para da mu se da. Tako smo svi odrasli, prebrojavali pare po sto puta da ne nedostaje ni milijarda. Nastavljaš čitati… čitaš zašto da ne čitaš, i sam znaš da je tako. Ako nije tako reci da griješiš. Ali znam šta ćeš sad reći: „Tako je, ne griješiš.“ Ne griješi, kako da griješi. Ima li ko u selu da nije u vezi s radom u inostranstvu? Domaći ne, ali djeca su otišla gore. Svaki od njih ima po unuče koje tamo raste. I ovih dana su došli i kuće se vesele. I arifa je došla, iz kuća miriše na kuhanje. Na jelo. Da, da jelo, luk sa mesom, tako je ostalo i nastavljaju tako. Iftar, pališ cigaretu i slušaš kako stariji pričaju. Prošao je Ramazan, Allah da ga primi. Naredne godine inshallah da ga dočekamo. Teško onima koji nisu držali džabe. I mama kaže: idi na jacije da pitaš u koliko je sabah sutra... To je, brate, s ovim tekstom nastavljamo na dan Bajrama. Slažete li se da je tako rad u inostranstvu? Recite u komentarima je li tako, vi bolje znate.