Prema nekim legendama, Labuništa su postojale i u antičko doba, ali na mjestu zvanom Gradište (Kališta) (nadmorska visina 879 i 838 m).

Prema toponimu, to je bio grad (ište), okružen tvrđavom – kalom, u množini Kališta, po kojem je sačuvan toponim Kališta na 879 m nadmorske visine, gdje su se branili od napada kroz klisuru na jugoistočnoj strani uz tok Crnog Drima. Druga, suprotna strana, kale (obrana) gledala je prema starom karavanskom putu i isti izlazi na nadmorsku visinu Zeigozec – Labuniško polje, a jedna grana ide do Velikog izvora kraj manastira. Na ovim mjestima su arheološka iskopavanja i pronađeni su kameni noževi, brusovi, metalni noževi, krčazi, keramika, kao i nalazi starih rimskih grobova.

Prema nekim narodnim predanjima, priča se da se oko mjesta zvana Kališta nalazila stara kovnica zlata. Danas se ljudi još uvijek šale i kažu da je razlog kamenoloma u tom području upravo ta legenda. Ova priča je dio lokalne povijesti i vjerovanja koja se prenose generacijama, stvarajući još jedan sloj misterije i značenja za regiju.

Otprilike na mjestu gdje se nalazi Labuništa na Ptolomejevoj karti (ponovno izdanoj 1490. godine) označena je tvrđava Albanopolis; na karti od Hassius (1744) označeno je: Albanopoli u ruinama. (vidi Jaranov, Karta – tekst). Slovenski toponim je samo prilagodba grčkoga: drugi član – polis (koji zapravo ima funkciju sufiksa) zamijenjen je slovenskim sufiksom -ište sa dvostrukim značenjem:

1. nomen loci,
2. (<* iti̯o-) patronimicum.

Budući da je član Alban ime, može se pretpostaviti da su ovdje pomiješane dvije funkcije ovog sufiksa: označavao je 'potomke' Albana i 'mjesto gdje se nalazila tvrđava Albanopolis', što je zapravo čisto strukturna funkcija. Korijen Labun je nastavak Alban s metatezom i makedonskom zamjenom krajnjeg -an- u -un- (usp. lat. Salona, Albona; slov. Salona, Albona; š. Solin, Labin; mak. Solin, Labun- (naš slučaj), iako se odnose na različite objekte (Romanski S.: Imena nekih makedonskih gradova, 1. Solun, MPr V, knj. 2, str. 78-84). Slovenski toponim je dakle vrlo star, potječe iz doba naseljavanja Balkana od strane Slovenaca i nastavak je još starijeg grčko-latinskog toponima.

Posebnu pažnju treba posvetiti činjenici da iznad labuniških planinskih jezera „Lokvi" na 1908 m nadmorske visine prolazi stari rimski put u pravcu Drač – Solun – Carigrad, „Via Agnatia" koji su sagradili Rimljani. Zahvaljujući putu „Via Ignatia", ovo područje je dobilo važnost kao tranzitna zona.

Nakon podjele Rimskog Carstva 395. godine, na Zapadno Rimsko Carstvo sa sjedištem u Rimu i Istočno Rimsko Carstvo sa sjedištem u Konstantinopolju, područje Ohrida i Struge pripadalo je Bizantu. Kasnije su Rimljani kao narod potpuno nestali s Balkana.

Prema literaturi, stari južni put „Via Ignatia" povezivao je selo Borovec sa ostalim naseljima u dolini Drima Struge: Labuništa, Podgorci, Vevčani, Oktis, Radolišta (odande preko područja Qafasani) prema Elbasanu i jadranskoj obali.

Preko Struge ovaj put je povezivao dolinu Drima Struge sa Ohridom i dalje sa Bitolom i drugim mjestima prema Egeju. Stari put, koji se protezao od Borovca i dalje prema drugim krajevima, imao je još dva veoma značajna ogranka. Jedan se odvajao kod sela Labuništa ili kod Vevčana i povezivao se sa „Via Ignatia" i zatim do mosta na Drimu, blizu sela Dobovjani, odakle je preko sela Trebenishta ili Botun se prostirao prema Ohridu i Bitoli i dalje prema područjima Egeja.

Drugi ogranak kod sela Oktis, odnosno Donja Belica, protezao se zapadno, po padinama planine Jablaniça i imao je pravac prema Elbasanu i rijeci Shkumbin, odnosno jadranskoj obali, a sjeverni ogranak kod sela Gornja Belica prema Skadru, odnosno prema sjevernim krajevima jadranske obale.

Ogranak koji je prolazio preko planine Jablaniça i danas postoji, to jest iznad labuniških planinskih jezera "Lokvi" na 1908 m nadmorske visine i odatle nastavlja u opisanom pravcu rimskog puta „Via Ignatia".

Imajući u vidu tako razvijenu mrežu cestovne komunikacije, zaključuje se da je Labuništa u sklopu doline Drima bila povezana s bližom i daljom okolinom.

Zaključak o legendi i misteriji Labuništa i Kališta je da ove starinske priče ne samo da obogaćuju povijesni kontekst regije, već i izazivaju interes i istraživanja o tome što bi se moglo skrivati ispod površine zemlje. Legenda o staroj kovnici zlata i kamenolomima povezanim s njom dodaje još jedan sloj neotkrivenih tajni. Posebno je zanimljivo što je prije nekog vremena, otprilike 2 metra ispod zemlje blizu Struge, pronađena antička grobnica s brojnim artefaktima, što dodatno potvrđuje teoriju o postojanju drevnih civilizacija i njihovoj povezanosti s ovim područjem. Ovaj nalaz otvara vrata za nova arheološka istraživanja i može biti ključ za razotkrivanje dubokih misterija koje okružuju Labuništa i njegovu okolinu.