Postoji jedno selo, veliko dušom, a skromno imenom. Selo koje se svakog jutra budilo s istim snom — da postane grad. Ne zbog taštine, već iz dostojanstva.

Sanjarilo je o ulicama koje će svijetliti tokom čitave noći, o trgu gdje će djeca trčati bez brige, o kulturi, o razvoju, o budućnosti koja će ostati doma, a ne otići. Sanjarilo je da ima svoj glas, svoju općinu, svoje odluke. Sanjarilo je da ne bude „samo selo“, jer je odavno bilo više od toga.

Ljudi tamo su znali da se veličina ne mjeri u kvadratnim kilometrima, nego u srcima. A Labuništa je imalo tisuće — toplih, radnih, ponosnih.

Svaki je dan gradilo svoj san: s novim kućama, novim ulicama, novim generacijama koje su učile da dom može biti snažan kao i grad, čak i kada ga još zoveš „selo“.

I tako, korak po korak, godina po godina, Labuništa je počela rasti. Rastao je u brojkama, ali još više u duhu. Rastao je u ambiciji, u samopouzdanju, u vjeri da će jednog dana ono što sanja — postati stvarnost.

Jer to nije bio običan san. Bio je to zajednički san. San naroda koji zna da zaslužuje više.

Labuništa — selo koje je sanjalo da postane grad. I danas, taj je san bliži nego ikad.