I sam sam bio djelijin i imao sam priliku osjetiti neizmjernu radost pri povratku u zavičaj, ali i gorčinu rastanka sa najbližima pri ponovnom odlasku.

Zato mogu slobodno reći: samo onaj ko je bio djelijin može zaista razumjeti radost djelijina pri ulasku u svoje rodno mjesto, povratku u svoj dom i u trenutku prvog zagrljaja sa svojim najbližima.

To nije obična radost. To je osjećaj u kojem su sabrani svi dani provedeni u tuđini, sve neprospavane noći, teški radni sati, prećutkivane brige i skrivene suze. To je radost koja počinje mnogo prije putovanja — brojanjem dana, spremanjem kofera i mislima: „Još malo, pa kući.“

Kada djelijin pređe granicu svoje otadžbine, nešto u njemu se mijenja. Put postaje poznatiji, planine bliže, vazduh drugačiji. A kada se pojavi tabla sa imenom rodnog mjesta, srce počinje jače da kuca. U jednom trenutku vraćaju se uspomene iz djetinjstva, stara prijateljstva, sokaci u mahali i svi oni dani kad je dom bio cijeli njegov svijet.

Koliko god bio prihvaćen u tuđini, tamo ipak ostaje stranac među strancima. Možda je sagradio kuću, osnovao porodicu i obezbijedio bolji život, ali zavičaj ostaje mjesto gdje ne treba da objašnjava ko je i odakle dolazi. Tamo svaki sokak poznaje njegov korak, a svaki ugao čuva dio njegove prošlosti.

Najjači trenutak je prvi zagrljaj.

U zagrljaju majke nestaju sve daljine. U pogledu oca čitaju se ponos, briga i dugo čekanje. U osmjesima djece, braće, sestara i bliskih osjeća se svaka toplina koja je nedostajala u mjesecima rastanka.

Tada djelijin ponovo postaje onaj koji je bio prije odlaska — nekome dijete, brat, sestra, prijatelj i komšija. U tim trenucima nisu važni zaradjeni novac, automobil kojim je došao ili pokloni koje je donio. Važna je samo bliskost. Važno je što je ponovo među svojim.

Djelijinski hljeb nikada nije bio lagan. Iza boljeg života često stoje usamljenost, naporan rad, odricanje i propušteni porodični trenuci. Djelijin ne napušta zavičaj zato što je prestao da ga voli, već zato što ga je život natjerao da svoju sreću i egzistenciju traži daleko od njega.

Zato je njegov povratak više od odmora. To je duhovni povratak sebi. Pokušaj da u nekoliko kratkih dana nadoknadi vrijeme koje je udaljenost uzela, posjeti bližnje, obnovi stara prijateljstva i ponovo osjeti da negdje pripada sa cijelim svojim bićem.

Dom nije samo kuća u kojoj smo rođeni. Dom je mjesto gdje naš dolazak nekome donosi radost, gdje nas neko čeka i gdje prvi zagrljaj briše sve kilometre rastanka.

✍️ Jakub Kazimoski