„Udaljenost od grada osjetiš čak prije nego što stigneš,“ rekao mi je prijatelj dok je gledao cestu koja se vijuga među brdima. I zaista, sa svakim kilometrom koliko se udaljavaš od gradske buke, mir raste. Zrak postaje svježiji, a zelenilo — sve gušće, kao da te grli.

Labuništa te dočekuje sa spokojem, sa mirisom zemlje i vlage, i sa osjećajem povezanosti koji se danas rijetko sreće. „Ovde vrijeme teče drugačije,“ rekao je, gledajući tri džamije koje dominiraju selom — simbole vjere i historije koju prenose generacije.

„Hajde prvo do Kraste,“ rekao sam, a prijatelj je uhvatio onaj avanturistički žar u očima koji imaju samo ljudi željni otkrivanja nečeg novog. I krenuli smo.

Put vodi iza sela, gdje najprije prolaziš pored lijepih vila i novih kuća, sa čistim dvorištima i cvijećem na ogradi. Rekao sam mu da je nekad ovdje bila divlja deponija i kamenolomi, i da su se mještani dugo borili protiv toga. „Mnogo smo se bunili,“ rekao sam. „Ali na kraju smo uspjeli — riješili smo to jednom za svagda.“

Zatim put počinje da se penje na Krastu — brdo puno sitnih i velikih kamenja, suhe trave i rijetkih grmova koji se bore sa vjetrom. Zemlja je tvrda, ali miris je čist, planinski. Svaki korak odjekuje, a kamenje pod nogama tiho se kotrlja. Što smo više penjali, pejzaž pod nama se sve više otvarao. Pogled — zelen, živopisni, beskrajan.

„Ovdje sve diše,“ rekao je, gledajući prema selu koje se prostire podnožjem brda. „Ne možeš se ne zaljubiti u ovo mjesto.“

Kada smo se spustili, Labuništa smo već osjećali drugačije. Tišina, rijeka, ljudi — sve je bilo dio stare priče koja se priča bez riječi.

Tri džamije odmah su privukle njegovu pažnju. „Sve imaju svoju dušu,“ rekao sam mu. Posebno Donja džamija, nekada ponosna na najviši munaru — prava rekord za to vrijeme. Danas, sa osmijehom sam mu objasnio da izgleda kao da su ljudi u tihu trku — svaki novi graditelj želi napraviti nešto više, svjetlije, savremenije. „Počeli su se takmičiti sa nebom,“ rekao je smejući se.

Ispričao sam mu i za Mehmed Ali Pašu, za staru džamiju koju je izgradio sa vjerom i vizijom. I kako se danas odmah pored nje gradi novi dio — nastavak iste priče. „Gradi se sa ljubavlju,“ rekao sam. „Kao nekada — polako, sa dušom i poštovanjem prema prošlosti.“

Dok smo šetali oko džamije, pokazivao sam mu gdje je nekada sve bilo zeleno — vrtovi, dvorišta, livade. U ramazanskim danima sjedili smo pod vrbama, napolju u vrtu, jeli, smijali se i slušali kako voda teče iz šadrvana. „Bilo je nešto mirno u tim večerima,“ rekao sam mu. „Miris trave i tišina koju nije prekidao niko osim zvuka fontane.“

Najviše ga je oduševila Nova džamija u Podgorcima. Njene kupole, obojene toplim bakarnim sjajem, na suncu izgledaju kao istopljeno zlato. Nije pravo, ali ima boju koja hvata zrake i pretvara ih u svjetlost. „Nikad prije nisam vidio ovakvu kupolu,“ rekao je gledajući gore. „Izgleda kao da se stapa s nebom.“

Na kraju dana, dok smo se vraćali glavnom ulicom, rijeka nam je tekla paralelno — skrivena ispod betona i armature. „Ovdje je nekad bila otvorena,“ rekao sam mu. „Svi smo hodali pored nje.“ Zaustavio se, prislonio uho i rekao: „Čujem vodu… ali je ne vidim.“

Ta rečenica mi je odzvanjala cijelim putem nazad. Neko bi možda rekao da je govorio o rijeci — ali ja sam znao da govori i o nečemu drugom. O tihoj ljepoti mjesta koje se još uvijek čuje, čak i kad se više ne vidi.

U zraku Labuništa još uvijek se osjeća islamski duh, ali ne kao nešto strogo ili teško, već kao blag melem koji oblikuje svaki dan. Ljudi su tihi, nasmiješeni, i imaju onu mekoću u govoru koja razorožava. „Ovde ljudi ne govore glasno,“ rekao mi je. „Ovde se priča srcem.“

Labuništa nije mjesto koje se gleda — to je mjesto koje se doživljava. I kad odeš, ne nosiš samo uspomene sa pejzažima i džamijama, nego i osjećaj da si bio dio nečeg većeg — nečeg istinitog, čistog i mirnog.