Svaka džuma-namaz u našoj džamiji donosi isti poznati prizor – pravi haos od cipela kod ulaza. Desetine, ponekad stotine pari cipela, razbacanih bez reda, jedne preko drugih, neki čak blokiraju sami ulaz. Kada namaz završi, počinje potraga – „Gdje su moje cipele?“, „Ko ih je zgazio?“, „Zašto ih je neko slučajno obuo?“

Ova scena, iako uobičajena u mnogim muslimanskim zajednicama, je nešto što se rijetko viđa u Japanu. Tamo su ulazi u hramove, tradicionalne kuće pa čak i škole primjer discipline i reda. Cipele su uredno posložene, s vrhovima okrenutim van kako bi ih bilo lakše obući. Niko se ne žuri da ih baci gdje stigne, niti se neko boji da neće naći svoje.

Pa zašto kod nas ova jednostavna praksa djeluje nemoguće? Da li je to navika, nedostatak svijesti, ili jednostavno ne obraćamo pažnju?

Zamislite, samo na trenutak, kako bi izgledalo da svako ko ulazi u džamiju ostavi svoje cipele pažljivo i organizovano. Koliko bi vremena uštedjeli? Koliko bolje utisak bismo ostavili? Koliko bismo poštovali samu čistoću naših mjesta za molitvu?

Red nije samo odraz discipline, već i poštovanja – poštovanja prema mjestu, prema drugima i prema sebi. Možda je vrijeme da naučimo nešto iz japanske kulture i unesemo taj duh organizovanosti i u naše džamije. Na kraju krajeva, vjera nas uči čistoti, a red je dio toga.