Ne želimo kritizirati. Ne želimo objavljivati loše stvari. Ali kad ćutanje postane saučesnik u uništavanju vlastitog mjesta, tada nam je dužnost progovoriti!

Kao medij, uvijek nastojimo istaći lijepe priče, uspjehe, humanost i pozitivne primjere iz Labuništa. Vjerujemo da naše mjesto zaslužuje da se o njemu priča u dobrom svjetlu. No, ono što se danas događa sa životnom sredinom u Labuništu više se ne može zanemarivati niti tolerisati. Labuništa se davi u smeću!

Ulice su prljave, javne površine pretvaraju se u deponije, a rijeka, umjesto da bude prirodno bogatstvo i ukras našeg mjesta, postaje mjesto gdje neodgovorni pojedinci bacaju otpad iz svojih domaćinstava.

I sve to se dešava uprkos činjenici da komunalno preduzeće redovno i pravovremeno odvodi otpad iz domaćinstava.

Onda, zašto smeće završi u rijeci? Zašto se ulice pretvaraju u mjesta za bacanje otpada? Zašto neko misli da može vreću smeća baciti u prirodu i mirno nastaviti dan kao da nije učinio ništa loše?

Problem nije samo u smeću. Problem je u našoj savjesti, našoj kulturi i našem osjećaju za odgovornost!

GDJE JE NAŠA VJERA KADA ZAGAĐUJEMO NAŠU RIJEKU?

Posebno je bolno i razočaravajuće kada se ovakve pojave događaju u zajednici gdje islamska vjera ima značajno mjesto u svakodnevnom životu.

Ponosimo se punim džamijama, našim hadžijama i muteimirm, ženama koje nose hidžab, djecom koja pohađaju mektebe i mladima koji redovno posjećuju džamije. To su vrijednosti kojima trebamo biti ponosni.

Ali, moramo postaviti i najteže pitanje: Koja je vrijednost naše vjere ako se njeni principi ne ogledaju u našem ponašanju izvan džamije?

Poslanik Muhamed, a.s., rekao je: "Čistoća je pola imana (vjere)"

Kako možemo govoriti o čistoći, moralu i vjeri, a istovremeno zagađivati rijeku u kojoj teče život našeg mjesta? Kako možemo učiti djecu dobrom, poštenju i odgovornosti, ako ih vlastitim primjerom učimo da je javni prostor tuđ, a zapravo ničiji?

Islam nas uči čistoći, odgovornosti i poštovanju prema svemu što nas okružuje. Vjeru ne dokazujemo samo riječima, odjećom ili prisustvom u džamiji. Dokazujemo je i našim postupcima, odnosom prema komšiji, zajednici i prirodi kojoj smo povjerili čuvanje.

Zato nije dovoljno samo da se nazivamo vjernicima. Moramo živjeti po vrijednostima u koje tvrdimo da vjerujemo!

NADLEŽNIMA: VRIJEME JE ZA KONKRETNE MJERE!

Apelujemo nadležnim institucijama, Opštini Struga i svim odgovornim službama da preduzmu konkretne i odlučne mjere za sprječavanje zagađenja.

Potrebno je postaviti video-nadzor na kritične tačke duž rijeke, na javne površine i mjesta gdje se najčešće baca otpad. Svi koji neodgovorno zagadjuju okolinu trebaju biti identifikovani i kažnjeni po zakonu.

Nije dovoljno samo čistiti ono što neko drugi zaprlja. Nije dovoljno da komunalne službe stalno skupljaju otpad dok neodgovorni pojedinci opet zagađuju okolinu.

Potrebni su red, kontrola i odgovornost. Pravila moraju važiti za sve, bez izuzetka!

GRAĐANIMA: RIJEKA NIJE DEPONIJA, A ULICA NIJE KANTA ZA SMEĆE!

Apelujemo svim stanovnicima Labuništa da prestanu bacati otpad u rijeku, pored puteva, na ulicama i svim javnim površinama.

Ako možemo održavati svoje dvorište čistim i urednim, zašto isto ne činimo i za ulice kojima svakodnevno prolazimo, rijeku kraj koje živimo i mjesto gdje odrastaju naša djeca?

Zar ne želimo da naša djeca odrastaju u čistoj i zdravoj sredini? Da li želimo da im sutra ostavimo rijeku punu plastičnih kesa, ulice pune otpada i prirodu uništenu našom sopstvenom neodgovornošću?

Labuništa nije samo naš dom. Ona je dom i naše djece, unuka i budućih generacija. Ne smijemo im uništiti ono što smo dužni sačuvati!

Čistoća nije obaveza samo komunalnog preduzeća. Nije obaveza samo Opštine ili Mjesne zajednice. To je zajednička odgovornost svih nas.

„AKO SE NE STIDIŠ, RADI ŠTA HOĆEŠ!“

U poznatom hadisu, prenesenom u zbirci Buhari, Božiji poslanik Muhamed, alejhi selam, kaže:

„Ako se ne stidiš, radi šta hoćeš!"

Ova poruka treba da nas sve natjera da stanemo i razmislimo o sopstvenim postupcima.

Zar ne trebamo osjećati stid kada bacamo smeće u rijeku? Zar nas ne treba pogoditi kada vidimo da vlastito mjesto pretvaramo u deponiju? Zar ne treba da nas boli kada zbog naše neodgovornosti stradaju priroda, zdravlje i ugled zajednice?

Ne tražimo ništa nemoguće. Tražimo osnovnu ljudsku kulturu, odgovornost i poštovanje prema mjestu u kojem živimo. Ne želimo da upiremo prstom ni u koga. Ali nećemo ćutati pred pojavama koje štete cijelom našem mjestu.

Ne dozvolimo da Labuništa postane sinonim za nečistoću i neodgovornost. Sačuvajmo našu rijeku, naše ulice i našu prirodu. Pokažimo da smo zajednica koja zna da se ponosi svojom vjerom, ali i živi prema njenim načelima. Jer prava ljubav prema Labuništu ne dokazuje se samo riječima.

DOKAZUJE SE DJELIMA!