Iz serijala „Mudrosti starih Labuništana" Stari Labuništani su znali kako jednom kratkom rečenicom izreći mudrost za koju nam danas treba cijela stranica.

Jedna od tih poslovica, ispričana s osmijehom, glasila je: "Ako si u društvu sa ođatom, ili ćeš jesti nešto dobro ili ćeš čuti nešto dobro."

Na prvi pogled — obična šala. Ali iza nje se krije lijepa slika nekadašnjeg života u Labuništu. U staro vrijeme, ođata nije bio čovjek kojeg su ljudi viđali samo u džamiji, tokom namaza ili sa minbera petkom. On je bio dio života svog džemata — prisutan u radostima i tugama, u lijepim danima, ali i kad je nekome trebala savjet, uteha ili dobra riječ.

A nekad nije morao postojati poseban povod.

Ljudi su tada češće jedni druge posjećivali. Dolazili su da pitaju za zdravlje, popiju kafu, popričaju ili jednostavno zajedno sjednu. I ođata je na isti način posjećivao svoje džematlije. Ušao bi u neku kuću, sjeo s domaćinima, raspitivao se za porodicu, starije i djecu, slušao ako ima kakve brige i rekao koju riječ ako je bilo potrebe.

Tako je ođata poznavao svoje džematlije ne samo iz safova u džamiji, nego i iz njihovog svakodnevnog života. Znao je ko se raduje, ko tuguje, ko ima brige, a kome možda treba samo neko da ga sasluša. I možda upravo zbog toga njegova riječ je imala drugačiju težinu.

Jer savjet lakše dopire do srca kad dolazi od čovjeka koji poznaje i tvoju radost i tvoj jad. A kod starih Labuništana bila je tradicija da čim neko uđe u kuću, domaćin gleda da ga nečim počasti. Kafa, čaj, voće, nešto slatko, a ako je bilo vrijeme za jelo — postavila se sofrа i našlo se mjesto i za gosta.

Posebno ako je među posjetiocima bio i ođata. A ako si se slučajno našao u njegovom društvu, moglo je i tebe da te zaobli gostoprimstvo. Odatle i prvi, šgoviti dio stare izreke: „...ili nešto lijepo ćeš jesti." Ali još važniji je drugi dio: „...ili nešto lijepo ćeš slušati."

Od ođate se očekivalo da njegovo prisustvo donese nešto više od običnog razgovora. Nekad bi ispričao poučnu priču, spomenuo ajet ili hadis, prenio mudrost starijih ili jednostavno dao neki dobar savjet. Neke od najljepših riječi su izgovarane kraj sofere, sa fildžanom kafe u ruci, u mirnom razgovoru između ljudi koji su jedni drugima vjerovali.

Stari su vjerovali da iz svake dobre družine čovjek treba da ode sa nečim više nego što je sjeo. Čovjek se ne hrani samo onim što je na sofrі. Ima hrane za tijelo, ali ima i hrane za dušu.

Jedan lijep zalogaj zasiti te za nekoliko sati, a jednu mudru riječ možeš nositi cijeli život.

Ponekad ćeš je čuti kao mlad, ali ćeš je pravo razumjeti mnogo kasnije. Proći će godine, život te staviti pred neki izazov i rečenica koju si nekad čuo od nekog mudrog Labuništana vratiće ti se. Zato su stari pazili ne samo šta jedu, nego i sa kim sjede i šta slušaju.

Znali su da društvo tiho vaspitava čovjeka.

Sa nekima ćeš provesti cijelu večer, smiješiti se i pričati, a kući ćeš se vratiti prazan. Sa drugima ćeš sjesti kratko, čuti jednu rečenicu — i otići bogatiji.

U tome je i najdublja poruka ove stare izreke: Dobar je čovjek u čijem društvu ćeš naći ili hranu za tijelo ili hranu za dušu. A najljepše je kad nađeš oboje.

Danas, kada ljudi sve rjeđe ulaze jedni kod drugih bez posebnog razloga, ova stara mudrost nas podsjeća i na nešto drugo: Ne treba uvijek čekati neku radost, bolest ili žalost da zakucaš na nečija vrata. Ponekad dovoljna svrha posjete je sama osoba.

Da ga pitaš kako je, da sјedneš pored njega, da ga saslušaš i ostaviš iza sebe dobru riječ. Možda je baš u tome bila jedna od ljepota nekadašnjeg odnosa između ođate i njegovih džematlija: nije uvijek čekao da ljudi dođu kod njega — i on je išao među njih.

Zato stari Labuništani sa osmijehom govore: "Ako si u društvu sa ođatom, ili ćeš jesti nešto dobro ili ćeš čuti nešto dobro."

U ovoj izreci ostalo je malo svjedočanstvo vremena kada su se ljudi više posjećivali, više sjedili zajedno i više slušali jedni druge.

I jedna tiha pouka koja vrijedi i danas: Sedi sa ljudima pored kojih nećeš samo provesti vrijeme, nego od kojih ćeš ponijeti nešto dobro sa sobom i kada odeš iz njihovog društva.

Jakub Kazimoski