Kao da je bio jedan dan, ili samo dio dana. Tako je proteklo vrijeme s našim gurbetićima. Otišli su, ostavivši iza sebe tišinu koja teži više od riječi – tamne i zaključane kuće, uplakane roditelje, braću i sestre, prijatelje i drugove.

Kao da su došli juče, a već danas su otišli. Dvorišta nisu ni uspjela da se zagriju njihovim prisustvom, a koferi su već opet bili spakovani.

Tek smo ih pozdravili riječima: „Dobro došli, kako vam je prošao put?“, a odmah potom, sa teškim srcem, postavili pitanje koje su svi znali: „Kada odlazite?“.

Odmor je trajao tačno između ta dva pitanja. Kratko, prebrzo, nedovoljno. Ali takav je život. Već su krenuli tim putem – putem zarade, žrtve, daljine – i moraju ići. Za hljeb, za budućnost, za porodicu.

Labunište je ponovo ostalo da čeka. Da čeka novo ljeto, novu zimu, novu praznik. Da čuva uspomene na večeri ispunjene smijehom, na zagrljaje rastanaka, na suze koje tiho padaju na autobuskim i avionskim stanicama i pred vratima.

Svim gurbetićima želimo srećan put. Allah da im da zdravlje i bereket u njihovim poslovima, da ih čuva gdje god da su. Neka nose Labunište u srcima, gdje god da idu, a mi im ovdje obećavamo – amanet Labuništa ćemo čuvati. Čuvaćemo ga s ljubavlju, s nadom i sa stalnim nestrpljenjem za sljedeći susret.

Jer ovo nije zbogom. Ovo je samo „do sljedećeg viđenja“.